Poezija

Skrivena hodaš u nizu aleja

utkana u zvijezde sva si mi u snima

puste klupe što samuju duž keja

zovu nas da opet sjedimo na njima.

Presahle su riječi od kada te nema

na granama lišće tako sjetno vene

vrijeme kao šapat u krošnjama drijema

tužne su i tamne bijelih breza sjene.

Zatočena trajno negdje u mom umu

prisutna i stalna kroz sutone i jutra

u mijenama vjetra, sva u divnom šumu

u mislima mojim nošena u sutra.

Uz anđele hodaš u nizu aleja

utkana u srce, sva si mi u snima

dok puste klupe samuju duž keja

i traže nas da opet sjedimo na njima.

Negdje u dubini ćudljive mi duše

kao divna školjka zatvorena, snivaš

nosi li me smiraj ili divlje puše

u mijenama mojim ti sve ljepša bivaš.

Okrunjena sjajem mjesečevog traka

sva od srebra, od svjetla i mraka

stazama života ideš tako laka

kao blagi titraj topline i zraka.

Po danu anđeo, a u noći vila

nježna kao lahor, usred tame krijes

tako bajna, postojana, mila

mom životu ti si postelja i lijes.

Kao sjaj u tvome oku

što se blistav suncem ljeska

kao lađa svezana u doku

sva u vodi puna pijeska

Zarobljen negdje u tvome umu

slomit ću pero pjesnika u sebi

na studenoj gori, u vjetra šumu

zadnje ću riječi uputiti tebi.

Pusti da umrem, nestanem bez traga

kao šapat ponad gorskih šuma

daleko od tebe srno moja draga

od tvoje ljepote, briljantnog ti uma.

Bez raspela i rastanka, bez luči

sam i pust sa srcem od kamena

sa davno prolivenom žuči

ogrnut lišćem bez slova i znamena.

Kratak je život, brzo stiže lijes

prolazni smo kao treptaj nemira

mi samo bljesnemo ko šibice krijes

uzevši u obzir starost našeg svemira.

Ali u tom bljesku mi stignemo plakat

imamo vremena za ljubav i mržnju

i opet kao da kratki smo za lakat

do prave sreće u tom ludom žrvnju.

Jesi li snoviđenje ili ipak žena

stvarna i lijepa kao trak u kosi

o ti si varka prepuna mijena

list na grani, tanan sjaj u rosi.

Ti si pahulja na badnje veče

divan glečer sred zvjezdanog jata

rijeka gorska, studena što teče

u sred tame kandilo od zlata.

Ti si vjetar oko golih streha

čista suza dalekih mi pređa

sva od tuge, sva od smijeha

utkana u snove iza teških vjeđa.

Ti si usud patinom prekriven

sunovrat što njivom žuti

sveti gral što negdje skriven

o istini svijeta samuje i šuti.

Već blijedi luna, slabe njeni traci

odsjaj zore već joj rubi skute

zvijezde nijeme ko sjajni mrtvaci

monotone snove snivaju i šute.

Negdje u daljini iza šuma tamnih

dišu jedne grudi, na jastuku kose

poslao sam cjelov preko njiva ravnih

da ju takne jutrom u kapima rose.

O samo nek u travu zakorači bosa

stopalima nježnim neka takne vlati

ispod nje ću biti sva jutarnja rosa

nevina i čista ljubav što se zlati.

Ko plaha srna što se tiho i bez traga

krije pod granom omorike nježne

tako si i ti skrila se draga

daleko od moje ljubavi i čežnje.

Nedohvatna, sjajna, ko daleka luna

što kroz tamu baci katkad svijetli trak

životu mome teška si kruna

a opet sve si mi, vatra, voda, zrak.

Ti si lahor sa dalekih njiva

zrno u klasu, česma u daljini

skrivena tako a ipak živa

ko rose trag na mjesečini.

Kada u gaju umivena rosom

zamiriši kala, bijela kala nježna

poželim opet proći tvojom kosom

rukama punim drhtaja i čežnja.

Poželim da u jutra puna sjajnog plama

nađem se zanesen u divnoj ti zjeni

da te grlim nježno kao goru tama

i da noću mjesec promatra nas sneni.

Poželim da opet u mračnoj mi duši

budeš baklja vječna, taj gorući dar

da ko vjetar što ti sjetnu vlagu suši

u očima tvojim krunim sami žar.

Da mi budeš kala ponad gorskih kosa

ja po tebi čista, nepresušna rosa.

Ljubite se ljubavnici, ne tratite noći

spojene nek usne uživaju med

neka plamom gore zaljubljene oči

prije nego mjesec pojavi se blijed.

U starosti srce neće imat plama

ono tek će biti ugarak u tami

i sve što će duša oćutjet u nama

biti će spoznaja da smo sada sami.

Ljubite se ljubavnici, ukradite svemir

spojena nek tijela čine sveti gral

u žilama starim kada zaspi nemir

javit će se sjeta i poneki žal.

Ljubite se, volite se, umanjite žal

u poznu jesen svijeni ko klas

u vama će zasjat onaj sveti gral

da ste puno ljubili i da ljubili su vas.

U rano jutro puno divne rose

kadulje se nježne u tišini bude

u daljini ponad gorske kose

novim suncem oblaci se rude.

U šumarku snenom borova i jela

stideći se teku smolne suze kradom

na vrh brijega pastirica sjela

uz pjesmu se zanijela svojim ručnim radom.

Daleko za rijekom breze su u nizu

zaigrale vedro u jutarnjem plesu

dvije plahe srne došle su im blizu

pa gledaju kako krošnjama se tresu.

Duboko u travi zvijezda operete

javio se cvrčak da odagna san

dodao je malo neke slatke sjete

i ljepotu novu utkao u dan.